Novosti
Paićuša je druga obitelj naših maslinara
Kod pisanja novinskog teksta, svakoga pa i ovoga o Udruzi maslinara iz Piska „Paićuša“, odnosno o njenom predsjedniku Nedjeljku Fistoniću, red je da prvo budu spomenuti svakako „glavni igrači“ rečene priče, a što se – kako vidite – ovdje i poštuje. Ali, evo, kao dolje potpisani autor moram ovaj napis već na početku „kontaminirati“ i s par osobnih podataka; onih koji se tiču mene, pa se cijenjenim čitateljima zbog toga, naravno, ispričavam. Naime, spomenuta maslinarska udruga – a brzo će vam postati jasno zbog čega ću je u daljnjem tekstu zvati „naša udruga“ – ima (vjerujem jedina u Hrvatskoj) svoje novine, svoj časopis nazvan „Moje masline“ (upravo ga držite u rukama), a ja, pak, imam iza sebe 40 godina profesionalnog novinarstva i, što je u ovom slučaju još važnije, član sam „Paićuše“ pa me to, barem se nadam , kvalificira za odlučan stav da nema toga boga kojemu bi prepustio da umjesto mene napiše ovaj tekst o mojoj udruzi viđenoj očima njezinog predsjednika.
Kad se, dakle, radi o „Paićuši“, sam ću – prije nego što gospodin Fistonić dođe do riječi – kazati da je to svakako jedna od najboljih, možda i najbolja maslinarska udruga u našoj zemlji i to po mnoštvu parametara: od brojnosti članstva, preko inovativnosti u radu do ukupnog doprinosa širenju dobrih vibracija u svijetu maslinarstva i uljarstva. Zbrojena od ljudi kojima ništa nije teško, „Paićuša“ ( ime je udruga dobila po paićuši, sorti autohtonoj na području Piska) ima pred sobom lijepu budućnost, ali se ima na što i osvrnuti, jer je već ostavila priličnog traga u ovdašnjem maslinarstvu, afirmirajući svojim djelovanjem jednu od najprepoznatljivijih točaka dalmatinskog identiteta. No, to će, taj pogled u retrovizor, učiniti – a tko bi bolje od njega – „Paićušin“ prvi (među jednakima) maslinar Fistonić.
-„Paićušu“ smo službeno osnovali 2005. godine, ali se već tamo od 1982. godine počela uobličavati ideja o nekom obliku okupljanja maslinara radi razmjene iskustava na korist svima. Osim na iskustvu naših starijih, dotle smo se uglavnom učili, kako je tko stigao, iz knjige „Praktično maslinarstvo“ inženjera Elezovića, koji je i osobno dosta boravio u Pisku. S vremenom se stvorila i kritična masa dovoljna za osnivanje maslinarske udruge koja je, rekoh već, prije 11 godina i osnovana.
- I, dokle se naša udruga do sada dobacila?
- Danas imamo 160 članova i to, zanimljivo, s područja cijele Hrvatske. Ima ih iz Zagreba, Splita, Zadra, Osijeka… Ljudi tamo žive, ali ovdje imaju masline, često uz vikendice, pa se učlanjuju i na taj se način i ovdje osjećaju domaćima. Spomenut ću, k tome, da u članstvu imamo ljude raznih struka, ali je uočljivo puno doktora medicine, imamo ih čak 11. Neću ih nabrajati, da koga slučajno ne izostavim, ali ću ipak reći da dr. Ivicu Vlatkovića – ginekologa koji pravi djevičansko ulje – svi poznaju kao uistinu vrsnog maslinara. Možda ni ta povezanost liječnika i maslina nije slučajna, možda je to i neki vanjski znak povezanosti zdravlja i maslinova ulja.
- Koju bi ste još specifičnost naše udruge izdvojili ? Možda to da izdaje i časopis „Moje masline“ , kojem ste glavni urednik?
- Mislim da to jest naša posebnost i, evo, dogurali smo do desetog, jubilarnog broja, pa imamo i neki povod za ovaj razgovor. Časopis je izraz naše želje za informiranošću, imamo i svoju Web stranicu, ja sam i na Facebooku… ali u toj branši imamo i novih planova. Želja nam je, nadamo se do kraja ove godine, u Pisku osnovati maslinarsku knjižnicu sa svom dostupnom literaturom o maslinama i ulju, s edukativnim CD-ovima o maslinarstvu i slično.
- Vratimo se na trenutak časopisu „Moje masline“. Što je, zapravo, njegova glavna intencija?
- Nastojimo kroz njega voditi konstruktivni dijalog između, da tako kažem, nas maslinara „na terenu“ i onoga što uobičajeno nazivamo „maslinarska struka“. Uočili smo da tu ima dosta razmimoilaženja i da struka često odstupa od ovdašnjega realnog života, plasirajući neka strana iskustva i „uvozne“ teze kao univerzalne istine, iako se one kod nas ne mogu potvrditi ni izjednačiti s našim pogledima. Mi tu konfrontaciju držimo poželjnom i korisnom, unatoč neslaganjima u vezi s, primjerice, randmanom ulja, oprašivanjem i oprašivačima, (ne)liječenjem raka masline…
- Kako je, u odnosu na to, Udruga „dizajnirala“ svoje poteze i akcije?
- Najjednostavniji je odgovor: rukovodeći se našim gledanjima! U punom skladu s njima, osnovali smo „Povenjak“, glavnu manifestaciju udruge – tu osim kvalitete maslinova ulja, za razliku od svih ostalih natjecanja, ocjenjujemo i masline za jelo pripremljene na domaći način, zatim maslinovo ulje uzeto iz trgovina te ulje koje se poslužuje u restoranima. Drugi to ne rade. Inače se rad Udruge manifestira i na druge načine: sudjelujemo na manifestacijama sličnim „Povenjaku“, surađujemo s drugim srodnim udrugama, biramo sortu godine, organiziramo skupne akcije, bude ih 30 – 35 godišnje, iz raznih područja aktivnosti od sadnje maslina, rezidbe, navrtanja …, a vrijedno je navesti i redovito organiziranje Dana udruge, gdje uz edukaciju i dodjeljivanje priznanja, sebi priuštimo i veselo druženje nas maslinara i naših obitelji i prijatelja.
- Na kraju, imate li iz svog „maslinarskog svemira“ ikakve poruke „ostatku svijeta“?
- Ni naša udruga ni ja osobno nismo tu da dijelimo lekcije, ali na tragu vašeg pitanja ipak mogu dati neke natuknice, onako kako mi, evo, padaju na pamet. Recimo, maslina je i onako „fizički“ prekrasna biljka i može oplemeniti krajolik, pa bi bilo dobro da je sadimo što više i svugdje; bolje bi figurala nego puste palme koje vidimo oko sebe. Dalje, kao doprinos jačanju kulture maslinova ulja i država bi mogla pomoći maslinarima preuzimanjem dijela troška ocjenjivanja ulja na natjecanjima, sajmovima i izložbama, a – kad smo već kod države – ona bi trebala svojim mjerama, pravilima i kontrolama više utjecati na kvalitetu naših uljara, jer su one u proizvodnji ulja iznimno važna točka na kojoj se može nesmotreno upropastiti velik dio inače prelijepe maslinarske priče.
Mladen Krnić
Komentari (1)
|
|
Nema rezultata ocjenjivanja Povenjak 2017. L.p.